Bio je to jedan sunčani listopad 2021. kada smo sestra i ja povele baku na izlet u njeno rodno mjesto. U jednom malom selu na sjeveru Hrvatske, danas napuštenom, nalazi se trošna kućica napravljena od slame i gline u kojoj je moja baka provela djetinjstvo 30-tih godina prošlog stoljeća. Okruženo šumom s pogledom na brežuljke, uz njene priče zamišljala sam kako je nekad život bio jednostavniji, sretniji. Bilo je teško fizički jer su sve morali raditi sami, no život je bio u skladu s prirodom, neopterećen besmislenim stvarima.
Puno toga nisu imali, a opet bili su sretni. Nisu imali toplu vodu, djeca su se ljeti kupala u potočiću koji je prolazio kroz imanje. Imali su volove, purice i razne druge životinje, svu hranu su uzgajali sami. Djeca su po nekoliko kilometara pješke išla do škole, zimi bez cipelica gazili po puteljku tamo gdje su zrake sunca otopile mraz. Nisu imali novac, a nije im ni trebao. Sve su sami izrađivali, a ono što nisu imali prodali bi jaja i nešto svojeg vina za šećer, sol, keramičku zdjelicu i sl.
Primijetivši kako je kućica bila rađena od gline pomiješane sa slamom, dobila sam ideju da ponesem dio gline s trusnog zida i napravim nešto od te gline što bi moglo ostati baki kao uspomena na rodni kraj.
S obzirom da tada nisam znala puno o divljoj glini (neobrađena glina uzeta iz prirode), pogotovo o glini od kojih su građene kuće, naravno bilo je tu i nekoliko početničkih grešaka. Entuzijastično sam krenula u sve to misleći kako je dovoljno samo dodati vodu u glinu, no što se sljedeće dogodilo je da je slama u glini popljesnivila i morala sam pustiti da se smjesa ponovno osuši. U međuvremenu sam se javila i keramičarki Lidiji Boševski koja je poznata po keramici od divlje gline koju pronalazi u prirodi. Savjetovala me da bi slamu svakako trebalo izvaditi prije jer će pri paljenju slama izgorjeti i ostaviti na tom mjestu rupu, te bi uradak mogao popucati i raspasti se.
Kada se divlja glina napokon dobro osušila, krenuo je dugotrajan posao izvlačenja svakog komadića slame, te nakon toga usitnjavanje gline u mužaru kako bi se svi materijali koji su se nalazili u glini samljeli i jednako rasporedili. Prosijala sam sve kroz sito kako ne bi bilo ostataka slame. Dobila sam fini prah gline u koji sam zatim dodala vodu. Nakon što sam sve dobro promiješala, pustila sam da se nekoliko dana suši kako bi višak vode ispario i kako bi dobila smjesu gline prave konzistencije za oblikovanje.
Divlju glinu sam najprije trebala testirati kako bi vidjela što se događa s njom pri paljenju na različitim temperaturama, stoga sam prvo testirala samo nekoliko komadića te gline. Ukoliko se pali na previsokoj temperaturi nego što to glina može podnijeti, glina se potpuno rastali i pretvori u lokvicu. U tom slučaju divlja glina se može koristiti kao glazura* (vidi napomenu na kraju teksta). Imala sam sreću da je glina s bakine kućice zadržala oblik i čvrstoću na višim temperaturama na kojima se obično pali kamenina (stoneware). Na tim temperaturama palim keramiku jer tada glina više nije porozna, čvršća je i dugotrajnija za razliku od nisko paljene keramike (earthenware).
Ideja mi je bila napraviti zdjelicu s postoljem rustikalnog izgleda. Malo po malo, oblikujući rukom i rezbareći alatićima dobila sam željeni izgled. Kako mi je ostao još dobar dio gline, odlučila sam napraviti još dvije zdjelice. Svaka je na kraju bila drugačija – različitih tekstura i oblika, jedinstvena svaka na svoj način. Kada su zajedno čine cjelinu, nadopunjuju se, baš poput nas ljudi.
Nakon prvog biskvitnog paljenja u peći na temperaturi od 960 °C, glinene su zdjelice poprimile boju terakote, no kako su i dalje su bile porozne, stavila sam ih na drugo paljenje na 1200 °C.
Tada su zdjelice dobile svoj konačni izgled – divnu kestenjasto-crvenu nijansu sa sitnim svjetlucavim česticama. Kako je glina od koje je kuća izgrađena raznolikog sastava, sadrži minerale koji nakon paljenja reflektiraju svjetlost poput ogledala, te svjetlucajući se na suncu čine zdjelice još efektnijima. Zdjelice su zamišljene da funkcioniraju kao skulptura, a mogu se koristiti za držanje nakita, voća, orašastih plodova i sl.
Cijelo to iskustvo – putovanje, slušanje priča o prošlosti i nostalgična sjećanja na neka druga vremena, željela sam sačuvati u obliku keramičkih zdjelica od ove vrlo posebne divlje gline.
Proces izrade možete vidjeti u videu WILD CLAY PROJECT.
*Kada se iz prirode vadi divlja glina i koristi kao glazura, bez slanja na kemijsku analizu ne bih preporučila korištenje divlje gline kao glazure za izradu posuđa poput šalica, zdjelica (predmete u kojima se dulje vrijeme zadržava tekućina), jer bez obzira što se pali na visokim temperaturama, stvar je sastava same gline. Takva divlja glina koja se koristi kao glazura u najčešće slučajeva nije postojana (ima loš kemijski sastav – užasno puno primarnih talitelja, te veliku količinu silicijevog dioksida i aluminijevog oksida). To znači da se u hranu mogu ispuštati metali koji se nalaze u glazurama od divlje gline (od kojih neki mogu biti i toksični). Za potpuno razumijevanje glina i glazura preporučujem da se prođe Naobrazba kod prof. Čazima Čaze Mehmetija.
—
WILD CLAY PROJEKT / BRÉZA CERAMICS / Listopad 2021
Foto: Stela Kovačić